Kafedžija

Celog života je držao kafane i družio se sa svim gradskim mangupima i kockarima. Koliko je samo noći prespavao na bilijarskom stolu. A voleo je i žene. Zbog njih je i u ludnici bio. Nagovorio ga advokat, da izigrava ludaka, kako ne bi zaglavio u zatvoru zbog zavodjenja maloletnice.
- Ja sam bre, za švalerku šporet ukrao. Na ledja sam ga preko Majdana nosio.
U mladosti je često i sa milicijom imao posla. Posebno se sećao batina koje je sa ortakom dobio kad su krali ljute paprike.
-Ma nije mi krivo što su nas bili nego što su nas naterali da sve paprike pojedemo.
Na sahrani svoje žene, svastiki je diskretno sapnuo na uvo:
-Eto, srce moje, da sam se oženio sa tobom, sad bi im’o ženu.
Žene su mu bile opsesija i kad je zašao u ozbiljne godine. Krene tako u park preko puta zubne ambulante. Sako, od obaveznog odela, prebacio preko ramena, zabacio malo šešir, onako šeretki. Iako odavno zašao u sedmu deceniju života, držao se jako dobro. U parku, na jednoj klupi, krupna plavuša, penzionerka EPS-a, nekada zgodna i raskalašna, sedi sa prijateljicom, takodje zašlom u godine. Pridje im. Zna se sa plavušom još iz mladosti.
-Jel slobodno?
-Sedi, šta pitaš, odgovoriše mu veselo u glas. Treba im društvo.
I za čas, matori šeret počne da im se udvara. Te dobro se držite, te nikad niste bolje izgledale, sve dok ga plava penzionerka ne prekide.
-Ej, stani malo! Pa gde si nas našao, mi smo matore!
Kafedzija se tobože uozbilji.
-Srce moje, pa neću ja da vas kuvam! Gospodjama ovo ne bi baš po volji.
Vidi kafedžija da je preterao, pa reši da ih malo odobrovolji.
-Znate, u našim godinama, švaleracija više nikoga mnogo ne sekira. Eto, na primer, šta se desilo jednom mom kolegi koji isto drži kafanu. Došo kelner kod njega i reko mu. - Gazda, jel znaš onog brkatog iz opštine što sedi stalno za stolom do vrata? - Znam, kaže gazda. - E, čuo sam da ti se vidja sa ženom! Gazda se za trenutak zamisli pa hldnokrvno odgovori zbunjenom kelneru. - U, jaku ribu je našo!
-Dobro, dobro. Znam da umeš svašta da izmisljaš, reče plavuša, nego, jel tebi nije vrućina. Obukao si odelo i stavio šešir usred leta.
-Navik’o sam, mada mi je ponekad pomalo i vrućina. Evo baš pre neki dan, čekam autobus na Orešcu da idem na posao. Da otvorim kafanu. Baš je bila neka omorina od ranog jutra. Pomislim ja, što da se guram u autobusu sa seljacima iz Seona. Sidjem na Dunav, skinem lepo odelo i cipele i stavim ih u šešir pa sve to stavim na glavu i pustim se niz vodu. Na vrh odela sam stavio i cigare i šibicu. Voda topla, tišina, samo se čuju ptičice. Sećam se da sam popušio dve cigare, pre nego što sam zasp’o. Ko zna koliko sam spavao. Kad se probudim, gledam, ne znam gde sam. Au, sta ću sad. Ko zna dokle sam stigao. Možda čak u Bugarsku. Izadjem na obalu, kroz neki vrbak, obučem se i krenem, a ni sam ne znam gde. Usput, vidim jednog seljaka u kukuruzu.
-Jeli, gde sam ja ovo, pitam ga srpski, al nisam siguran dali će da me razume. Kad, on onako kao iznenadjen mi kaže:
-Vidiš one dimnjake tamo.E, to ti je Kostolac. Laknu mi. Znači nisam mnogo daleko otišao. Posle sam jedva našao telefon da dozovem jednog drugara da me vrati u Smederevo. Bilo mi je krivo sto kasnim na posao.
Dve zapanjene penzionerke ga nemo posmatraju.
-E mnogo si bre blesav, reče mu penzionerka iz EPS-a, posle par minuta ćutanja.